Filologinja široke erudicije

Dana 20. listopada 2016. preminula je Marina Bricko, sveučilišna profesorica grčkoga jezika i književnosti na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Vijest o njezinoj preranoj smrti iskreno je potresla i rastužila sve koji su je poznavali. No teška bolest  bila je nažalost neumoljiva. Obitelji, prijateljima, kolegama i studentima oduzela je osobu u naponu snage, koja je svima mogla pružiti još mnogo topline, vedrine i filološkog entuzijazma.

Marina Bricko rođena je 1960. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom je fakultetu upisala klasičnu filologiju i opću lingvistiku. Diplomirala je 1983, godine 1988. obranila magistarski rad pod naslovom Pripovjedni aspekt Euripidovih tragedija, a 1995. doktorirala tezom Topika i ironija u helenističkom epigramu. Odsjek koji ju je filološki oblikovao prigrlio ju je u međuvremenu kao svoju djelatnicu, pa je na Katedri za grčki jezik i književnost kao profesor i dugogodišnji predstojnik provela cio radni vijek. Samozatajna i skromna, nikada nije željela da se ističu njezine brojne znanstvene i stručne zasluge. No tijekom tih više od trideset godina djelovanja na Filozofskom fakultetu profilirala se kao znanstvenik široke erudicije, naš najbolji poznavatelj antičke grčke književnosti, predani nastavnik i vrijedni prevoditelj sa starogrčkog i latinskog.

Već je u njezinim ranim radovima, poput onih o teoriji pripovijedanja i teoriji drame (1988) i Euripidu (1988) ili pak fenomenu ironije (1989, 1991. te 1995) bio vidljiv interes za književnoteorijska pitanja antičke književnosti. Temeljito poznavanje i razumijevanje teorijskih problema bili su potom polazište za interpretacije pojedinih književnih djela, bilo da je riječ o tekstovima grčkih, rimskih ili hrvatskih latinističkih autora.

Monografski  je tako predstavila najistaknutijeg predstavnika atičke nove komedije, Menandra iz Atene (Menandar – zagubljeni klasik, 2002), autora čiji je opus rekonstruiran tek u novije vrijeme, na osnovi ulomaka pronalaženih u 20. stoljeću. Njezin prepoznatljiv, u našem znanstvenom obzoru uglavnom pionirski interes za autore koji pripadaju helenističkom i carskom razdoblju grčke književnosti, potvrđen je nadalje studijama i prijevodima iz Demetrija (1999), Lukijana (2002) i Filodema (u tisku), odnosno radovima o Nikarhu (2014) i Paladi iz Aleksandrije (izlaganje iz 2014).

Menandar je, na koncu, jedan od autora kojemu je posvetila i svoj prevoditeljski talent. Prijevodi pet njegovih komedija (Mrzovoljnik, Samljanka, Posrednikova presuda, Štit, Djevojka ošišane kose, 1981–1987) pripadaju ranijem dijelu njezina prevodilačkog opusa, koji je okrunjen dvama antologijskim izdanjima objavljenima u biblioteci Grčki i rimski klasici Matice hrvatske. Prvo, Marko Valerije Marcijal: Epigrami (1998), donosi izbor više od osam stotina epigrama, dok Lukijanova Djela (2002) obasežu četrnaest kraćih, visokostiliziranih proznih spisa autora kojega se smatra najvećim grčkim satiričarem i jednim od najvrsnijih stilista svojega vremena.

 U tim prijevodima, kao i u dvojezičnom izdanju Demetrijeve rasprave O stilu (1999), hrvatska je kulturna publika dobila priliku upoznati klasična djela antike, u nas dotad neprevedena ili prevođena vrlo oskudno. Marina Bricko postala je prva afirmirana prevoditeljica sa starogrčkog u nas, ostajući istodobno vjerna tradiciji svojih najvećih prethodnika, klasičnih filologa koji su jednako uspješno prevodili i s grčkog i s latinskog. Iznimnu je pak vještinu pokazala u prijevodima Marcijala, u kojima je prijevodni stih gradila sukladno metričkim osobinama originala. A upravo taj autor stajao je na početku (1979) i na kraju njezina prevodilačkog rada. Odabir po svemu sudeći nije bio slučajan. Njezin smisao za detalj i za poentu, njezina duhovitost i dobrostivi humor, osobine drage svima koji su je poznavali, kao da su bile dodatno izoštrene dobrim poznavanjem spomenutoga rimskog epigramatičara.

Za proučavanje pak hrvatske latinističke književnosti ostaju nezaobilazne njezine opsežne studije: o Damjanu Beneši kao prevoditelju s grčkoga na latinski (1992), o skoptičkom epigramu Rajmunda Kunića (1996), Kunićevim i Džamanjićevim prijevodima Teokrita na latinski (2002), Džamanjićevu prepjevu Hezioda (2002) i epigramima Antuna Vrančića (2005). U njima je uzorno pokazala u kojoj je mjeri razumijevanje antičke književnosti nužan preduvjet svakom argumentiranom tumačenju humanističkoga naslijeđa.

Sudjelovala je, s Damirom Salopekom, u izradi našega prvog Hrvatsko-grčkog frazeološkog rječnika (1994) te zajedno s Darkom Novakovićem, Dubravkom Škiljanom, Damirom Salopekom, Zlatkom Šešeljem i Ninom Čengić u pripremi dvaju danas temeljnih priručnika pri proučavanju antičke književnosti, Leksikona antičkih autora (1996) i Leksikona antičkih termina (2001).

Na Filozofskom fakultetu predavala je u zahtjevnim okolnostima kao jedini profesor grčke književnosti na Odsjeku za klasičnu filologiju još od 1989. Uvijek izvrsno pripremljena za nastavu, tumačila je stihove Pindara, Sofokla i Teokrita, primjerice, ili pak prozu Herodota, Aristotela ili Lukijana, s takvom filološkom spremom i senzibilitetom da se na njezinim satovima moralo zavoljeti književnost. Odgojila je brojne generacije profesora grčkog i na taj se način pobrinula za budućnost struke u kojoj se kao znanstvenik i kao nastavnik potvrdila: na tome joj hrvatska klasična filologija duguje duboku zahvalnost. Mi pak, kolege s odsjeka, nakon njezine smrti uistinu zastajemo pred onom poznatom da nitko nije nezamjenjiv – jer za nas Marina Bricko doista jest i bit će nezamjenjiva. Prazninu koja ostaje ispunit će uspomena, vedra i topla, kakva je bila i naša Marina.